Stećci su spona različitih identiteta, trebali bi biti točka susreta različitih tradicija na ovim prostorima, ali su nažalost, često i tema prijepora. Samo se s kvalitetnim interdisciplinarnim istraživanjima, koja uključuju arheološku forenziku, može odgovoriti na neka pitanja i smanjiti instrumentaliziranje stećaka u dnevno političkim lamentiranjima, izjavila je povjesničarka umjetnosti Danijela Ucović u intervjuu za Dnevnik.ba.
Danijela Ucović, povjesničarka umjetnosti, u razgovoru za Dnevnik.ba, govori o stećcima, njihovoj zaštiti, likovnoj umjetnosti, muzejskim djelatnostima u vremenu pandemije i likovnoj sceni u Hercegovini.
Ucović je nedavno bila kustosica izložbe ‘Virtualizacija kao metoda zaštite kulturne baštine – od fragmenta k cjelini, od starog k novom’ što je i svojevrsni povod ovom razgovoru.
Pandemija je muzeje i galerije dovela do tog da u cijelosti ispitaju rad
Ucović na početku razgovora za Dnevnik.ba ističe kako nijedan muzej nije izbjegao neizvjesnosti zbog privremenog pada prihoda i zatvaranja, pa i pitanje opstanka, što je otvorilo brojna pitanja u radu svjetskih muzeja i galerija, ali i postavilo brojne izazove.
“Kako se prostori mogu učiniti sigurnim, a da se istovremeno održava atmosfera dobrodošlice i socijalizacije, kako se može održati kvaliteta ponude i stvoriti sadržaj koji je toliko privlačan da će ga ljudi gledati usprkos neugodnostima sigurnosnih ograničenja, kako održati programe, kako doći do publike i dalje vršiti edukativnu, zabavnu i komunikacijsku zadaću. Dakle, pandemija je muzeje i galerije dovela do toga da u cijelosti preispitaju svoj rad, više nego ikad prije“, istaknula je Ucović.
Zato su, dodaje, ovogodišnji Međunarodni dan muzeja i Europska noć muzeja imali temu ‘Budućnost muzeja:oporavak i ponovno osmišljavanje’.
Franjevački muzej i galerija u Širokom Brijegu već peti put sudjeluju na internacionalnoj manifestaciji Međunarodni dan muzeja, a ove je godine postavljena virtualna izložba u proširenoj stvarnosti s nazivom: ‘Virtualizacija kao metoda zaštite kulturne baštine: od fragmenta k cjelini – od starog kanovom’.
Virtualna izložba u proširenoj stvarnosti Franjevačkom muzeju u Širokom Brijegu: Fotografije stećaka u trodimenzionalnim oblicima
“Fotografije devet stećaka preko fotogrametrijskih programa Meshroom i Reality capture pretvorene su u trodimenzionalne oblike koji su uz pomoć Arloopa app virtualno postavljeni u galeriji. Uz to održano je predavanje: ‘Proširena stvarnost u likovnoj umjetnosti’, vizualnog umjetnika i dr. art Josipa Mijića i održana je online radionica ‘Fotogrametrija’ koju je realizirao Zlatan Filipović, izvanredni profesor na američkom sveučilištu u Sharjahu“, izjavila je Ucović.
Iako su stećci dio kulturno-umjetničke baštine BiH kojom se, navodno, ponose svi narodi, očigledno je da su izloženi brojni rizicima na koje nerijetko utječe i ljudski faktor.
Ucović podsjeća kako je dvadeset nekropola stećaka iz BiH, a dvadeset i osam ukupno, uključujući i nekropole u susjednim zemljama, postalo dijelom svjetske baštine UNESCO-a 2016. godine.
Nekropole stećaka u BiH nisu dovoljno zaštićene
“O stećcima se pišu znanstvene knjige i radovi, postavljaju teze i antiteze, održavaju znanstveni skupovi i radionice, ali još uvijek znanje šire javnosti o stećcima nije dovoljno, što potvrđuju nekropole koje nisu adekvatno zaštićene ni od prirodnog ni ljudskog faktora. Zato je važno još snažnije potaknuti zalaganje kroz edukaciju mladih kroz sustav obrazovanja, informiranjem i animiranjem svih dobnih skupina putem kulturnih, turističkih i znanstvenih događaja, a sve kako bi se doprinijelo boljem čuvanju i analiziranju ovih svjedoka autohtone prošlosti“, rekla je Ucović.
Izložbom ”Virtualizacija kao metoda zaštite kulturne baštine – od fragmenta k cjelini, od starog k novom’, htjeli su, objašnjava Ucović, doprinijeti edukaciji jer je ona ključni element za njihovu zaštitu, ali smo htjeli i doprinijeti promoviranju vrijednosti stećaka i ova je izložba prilagođena svim dobnim skupinama.
“U procesu očuvanja i promoviranja stećaka neizostavno je spomenuti projekt ‘U kamenu uklesano’ i interaktivnu kartu stećaka na stranici stećakmap, a njihov suradnik Zlatan Filipović, sudjelovao je i na realizaciji izložbe ‘Virtualizacija kao metoda zaštite kulturne baštine: od fragmenta ka cjelini – od starog ka novom’ u organizaciji Franjevačkog muzeja i galerije na Širokom Brijegu“, rekla je.
Nedavno je, dodaje Ucović, održana izložba “Stećak 3D“, u organizaciji Fondacije Mak Dizdar koja je bila prikazana u Sarajevu, Zenici, Zvorniku, Mostaru, Banjaluci i Stocu.
Stećci bi trebali biti točka susreta različitih tradicija, ali su tema prijepora
“Stećci su spona različitih identiteta, trebali bi biti točka susreta različitih tradicija na ovim prostorima, ali nažalost su često i tema prijepora. Samo se s kvalitetnim interdisciplinarnim istraživanjima, koja uključuju arheološku forenziku, može odgovoriti neka pitanja i smanjiti instrumentaliziranje stećaka u dnevno političkim lamentiranjima. Nadajmo se da će takvih istraživanja biti sve više“, izjavila je.
Virtualne izložbe u proširenoj stvarnosti, objašnjava Ucović, nisu samo budućnost, one su suvremenost.
“Virtualizacija i digitalne mogućnosti nisu nikakva novost u muzeologiji, one se primjenjuju već petnaest godina, međutim, za vrijeme pandemije postale su glavni, a ne sporedni alat. Digitalne mogućnosti i aplikacije su toliko razvijene i kreativne da se suvremena umjetnost dobrim dijelom preselila u dimenzije umjetne inteligencije, virtualne realnosti (VR), proširene stvarnosti (AR), mješavina stvarnosti (MR), produžene i ukrižene stvarnosti (XR), AR aplikacija, NFT kripto umjetnosti itd.“, izjavila je.
Virtualne izložbe u proširenoj stvarnosti su suvremenost u svijetu, a mi se nismo pomjerili iz 20. stoljeća
To je, dodaje, nevjerojatan svijet koji je postao neizbježan i svi su izgledi da će tržište umjetnina sve više eksponirati takva ostvarenja, jer, kakvo god mišljenje neko imao o tome, ona su refleks suvremenosti i naprosto ih je nemoguće izbjeći.
Virtualne izložbe u proširenoj stvarnosti je kod nas, do sada, imala samo Franjevačka galerija u Širokom Brijegu, koja je prva imala prvi stalni postav u proširenoj stvarnosti koji je zbog gašenja aplikacije privremeno nedostupan.
“Za vrijeme pandemije smo organizirali, u sklopu projekta koje organizira Hrvatsko muzejsko društvo: Noć muzeja, sakralnu virtualnu izložbu ‘Prisutnost’. Za to treba imati znanja, kreativnosti, otvorenosti i sposobnosti, ali i tehničke podrške, a Franjevačka galerija u Širokom Brijegu zahvaljujući voditelju galerije Josipu Mijiću i djelatnici u galeriji Ani Naletilić, tome može odgovoriti i tehničkim znanjem i kreativnošću“, rekla je.
Međutim, na tome treba raditi više, dodaje, izlagačke prakse se stalno transformiraju, svijet muzeja i galerija se nevjerojatno promijenio u zadnjih dvadeset godina, sve više se prakticira korištenje VR i AR ‘naočara’, a mi se ovdje često borimo s osnovnim parametrima, a po produkciji i praksi, nastavlja Ucović, u nekim se slučajevima nismo se pomjerili iz prve polovice 20. stoljeća.
“Ovakav vid izlaganja i prikazivanja javnosti spomeničke baštine i umjetnosti ključan je za edukaciju mlađih generacija i što se brže otvorimo takvoj praksi, vjerujem da će poznavanje i zaštita kulturnog naslijeđa biti bolja. Također, ljudi traže nova iskustva i zabavu, potrebna im je senzacija doživljaja i okupiranje svih čula, tako da virtualizacija postaje nužnost“, izjavila je.
Digitalizacija zbirki je već davna praksa kod nas, podsjeća, a svoje su zbirke digitalno obradili Franjevački muzej Gorica u Livnu, Franjevački muzej i galerija u Širokom Brijegu, Biskupijski centar u Mostaru, galerija Kraljice Katarine Kosača u Mostaru je u procesu digitalizacije.
Prema Ucović, ali i mišljenjima njenih iskusnijih i starijih kolega, objašnjava, problemi u kontekstu zaštite spomeničkih, arhitektonskih i arheoloških objekata u Mostaru je uvijek bilo, ali oni su i ranije, prije rata, bili povezani s kroničnim nedostatkom sredstava, ali je služba zaštite bila institucionalno dobro organizirana, kao i legislativa.
Zaštita i očuvanje nacionalnih spomenika: Problemi oko nadležnosti i legislative, nedostatak novca
“Danas se problemima nedostatka sredstava pridružuju dodatno nepostojane odgovarajuće zakonske podloge koja često uzrokuje neefikasnost institucija. Osim Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, koja je jednim dijelom političko tijelo, ne postoji središnja ustanova za zaštitu na prostoru BiH, sve je stavljeno u ingerencije županija, a županije nisu s jedne strane u mogućnosti, a s druge strane u njima ne postoji svijest o potrebi osnivanja funkcionalnih ustanova za zaštitu“, smatra.
Postojeće institucije i ustanove svedene su na birokratske urede, tvrdi Ucović, tako da izostaje istraživački dio tog posla, a zakonom im se i ne predviđa neka permanentna i konkretna, ustaljena aktivnost na praktičnim poslovima zaštite koja je često prepuštena građevinskim firmama koje papirima dokazuju kvalificiranost za izvođenje poslova na graditeljskom nasljeđu.
“Prostorno planiranje, jednako kao i zaštita graditeljskog nasljeđa kao dio kulture, stavljena u ingerencije županija, tako da se ni postojećim prostornim planovima ne može sagledavati graditeljsko nasljeđe u cijelosti, jer ono ne poznaje administrativne granice, tako da se ubuduće može dogoditi da je neko arheološko nalazište ili nekropola podijeljena granicom na dvije županije ili na dva entiteta“, rekla je.
Nejasnost ingerencija, objašnjava, osobito u situaciji kada na našem prostoru postoji dobro s UNESCO-ove liste – nadležna Federalna inspekcija za čitav taj prostor koji je upisan, ne može reagirati promptno, a i tu su u pitanju stručnost (inspektor je građevinac) i često se događa da se prebacuju ingerencije s jednog na drugog.
“Legislativa i vlasti ne priznaju potrebu stručnog, beskompromisnog i nekompromitiranog djelovanja kroz stalno aktivno djelovanje na terenu, a često se u javnosti i ne poznaju klasifikacije i opis posla konzervatora. I, ponovno, problem je edukacija šireg stanovništva koje bi za drugačiji odnos prema baštini morala imati više znanja iz kojeg bi se razvila svijest o važnosti nasljeđa i potrebi njegove zaštite i čuvanja“, smatra.
Likovna scena u Hercegovini raznorodna, a Street Art Festival povezuje ljude s umjetnošću u svakodnevici
Likovna scena u Hercegovini je, po mišljenju Ucović, zatvorena i egzistira između nekoliko malih krugova ljudi koji se već godinama, ustvari, obraćaju jedni drugima unutar tih zasebnih krugova.
“Ljude izvan tih krugova likovna umjetnost gotovo uopće ne interesira. Bilo bi pomalo neobično i čudno da u društvu u kojem su poremećeni sustavi vrijednosti i djelovanja, te u društvu punom ozbiljnih problema, ljudi masovno posjećuju izložbe, pričaju o umjetnosti, razmišljaju o likovnim i kustoskim praksama. Šira publika uglavnom odlazi na izložbe kada je neko njima poznat uključen u organizaciju ili realizaciju istih ili kada se moraju odazvati na pozive iz poslovne kurtoazije ili obaveze“, rekla je.
Umjetnost, nastavlja, već stoljećima nije elitistička, pripada svakome, trebala bi biti socijalna i povezana sa svim generacijama. “Gledati na likovnu umjetnost kao na nešto posebno i hoh, odraz je mediokritetskog mišljenja i neobrazovanja, jer usredotočenost na likovnu umjetnost (arhitektura, slikarstvo, kiparstvo) bi trebao biti sastavni dio bivanja“, izjavila je.
Ucović smatra i kako je scena u Mostaru raznorodna, a mali je broj autora koji stvaraju suvremenu umjetnost koja bi bila reprezentativna na regionalnoj ili internacionalnoj sceni, što i nije od najveće važnosti, jer je bitno da autori stvaraju iskreno i autentično.
“U Mostaru bih izdvojila Street Art Festival kao jednu svijetlu točku likovnog stvaralaštva. Taj festival ima kontinuitet, kvalitetu, funkciju, poruku, umrežava likovne umjetnike, ima internacionalni i interdisciplinarni karakter i više nego ostale institucije povezuje ljude s umjetnošću u svakodnevici“, izjavila je.
Ipak, na vrhuncu pandemije u Mostaru nije stao ‘likovni život’.
“Često te izložbe nisu bile posjećene, ali bilo ih je, nije prekinut kontinuitet, iako znam i da su neke odgođene. Izdvojila bih samostalnu izložbu slikarice Maje Rubinić u galeriji Kraljice Katarina Kosača, koja je bila izuzetno posjećena, usprkos pandemiji. Ona je Mostarka, jedna je od najpoznatijih slikarica mlađe generacije, šira publika poznaje njezine radove i interes je bio doista velik“, dodaje.
Važno je spomenuti, podsjeća Ucović, otvorenje Biskupijskog centra u Mostaru čiji je galerijski prostor izvanredan, a zbirni je fundus izuzetno kvalitetan i bogat djelima moderne umjetnosti.
“Također, još jedan značajan likovni događaj je obilježio posljednji period a to je izložba slika iz zadužbine Save Neimarević u Centar za kulturu Mostar. Umjetnine su posuđene iz fundusa galerije Kraljice Katarina Kosača i ta je izložba pokazatelj uspješne suradnje gradskih institucija“, rekla je.
Po istraživanju ICOM-a, objašnjava, muzejski i galerijski prostori su u svijetu kvalificirani kao izuzetno sigurni.
“Osobno sam pobornik prostorno manjih galerija kada je naša sredina u pitanju, kao što su npr. Rondo, Virus, Vrba, jer imaju neformalni i mediteranski štih, njihovi eksterijeri dio su interijera, uglavnom zadovoljavaju potrebe autora i publike, iskrena su u formi i sadržaju, ljudi su u njima prisniji i opušteniji i izložba se često pretvori u zabavu i druženje, pa manifestacija otvorenja dobije stvarni društveni značaj, dok kod većih galerija to nije tako. Ipak, u pandemiji, je važno da prostori za izlaganje budu prostrani, uz standardno: distanca, ruke, maska“, smatra.
Biti povjesničar/ka umjetnosti u Hercegovini: Objašnjavati karakter struke, ali i prihvatiti da se njome bave, bez susprezanja, i novinari i sociolozi i etnolozi
Odgovarajući na pitanje, kako je biti povjesničar/ka umjetnosti u Hercegovini, Ucović odgovara ‘kako kada i kako kome’.
“Treba razlikovati posao i odgovornosti povjesničara umjetnosti koji radi u domeni zaštite kulturnog naslijeđa, u obrazovnom sustavu ili kao kustos u muzejima ili galerijama. Problemi i izazovi su brojni“, rekla je.
Prema njenom iskustvu, biti povjesničar/ka umjetnosti u Hercegovini znači: često objašnjavati karakter i poslanje struke, prihvatiti činjenicu da se tvojom strukom bez susprezanja ‘bave’ likovni umjetnici, arhitekte, povjesničari, arheolozi, etnolozi, sociolozi, antropolozi, ekonomisti, novinari i pravnici, dok mladi povjesničari umjetnosti nemaju priliku raditi i stjecati iskustvo u struci i da ne postoji sustav ili inspekcija koja to može usmjeriti.
“Da nema dovoljno posla iako povjesničar umjetnosti treba biti sudionik brojnih procesa u sferi urbanizacije, zaštite kulturne baštine, obrazovanja itd; da izvan obrazovnog sustava u drugim gradskim i županijskim institucijama (muzeji, galerije, odjeli gradske uprave, zavodi) radi samo jedna povjesničarka umjetnosti, da ne postoji kriteriji kvalitete u samoj struci i da uposlenja često nisu izuzeta od interesne podobnosti, da je stručno mišljenje ili kritika nepodnošljivo veliki problem, da ne možeš puno toga izmijeniti na bolje; zahtjevno da je financijska podrška neznatna“, objašnjava.
Ucović podsjeća i kako među članovima novog Vijeća za prostorno planiranje Grada Mostara primjerice, za razdoblje od idućih deset godina nisu zastupljeni povijesničai umjetnosi, što je samo jedan od brojnih segmenata u kojem nema ove struke, dodaje, a moralo bi je biti.
Beneficije su, ističe Ucović, da se baviš najuzvišenijim aspektom ljudskog djelovanja, da se stalno razvijaš i mijenjaš u strukovnom smislu i da nikada ne stojiš u jednom obrascu djelovanja.
Dnevnik.ba
