Pati bez suze, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Tašte su suze, a jadikovke
ublažit neće gorki san.
Podaj se pjanom vjetru života,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.
Leti ko lišće što vir ga vije
za let si, dušo, stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.
(Tin Ujević: Igračka vjetrova)
Na današnji dan, 12.studenoga 1955., napustio nas je veliki hrvatski pjesnik Tin Ujević 
Augustin Josip Ujević u književnosti je imao usvojeno ime Tin Ujević, ili samo Tin. Riječ je o pjesniku i boemu, kako je rekao akademik Ante Stamać nesumnjivo, najvećem pjesničkom imenu hrvatske književnosti dvadesetog stoljeća.
Tin Ujević rodio se 5. srpnja 1891. u Vrgorcu. Školovanje je započeo u Imotskome, nakon čega seli u Makarsku, gdje završava osnovnoškolsko obrazovanje. Godine 1902. odlazi u Split u klasičnu gimnaziju i počinje živjeti u nadbiskupijskome sjemeništu. Nakon mature upisuje studij hrvatskoga jezika i književnosti, klasične filologije, filozofije i estetike na Filozofskome fakultetu u Zagrebu.
Poznato je kako je u početcima svojega rada bio iznimno vjeran Matošu. Preko Matoša došao je do Baudelairea, kojega je prihvatio kao utemeljitelja modernoga pjesništva. Svoje prve dvije zbirke pjesama Lelek sebra i Kolajna, poznate kao dva neopetrarkistička ljubavna brevijara, napisao je tijekom rata u Parizu kao jedinstvenu zbirku. Iako su bile napisane na hrvatskome jeziku, samovoljom nakladnika razdvojene su i tiskane u Beogradu na ćirilici i ekavici.
Osim umjetničkoga djelovanja, Ujević se u svojim pjesmama bavio i politikom, a to se moglo vidjeti kada se pjesnički oglasio 1909. u pravaškoj Mladoj Hrvatskoj, u društvu onih koji su tvorili Matošev krug.
U svojim je pjesmama ostvario snažne trenutke osobne tragike, izrazio je duboke tajne spiritualne, netjelesne ljubavi te ispjevao himne radu i ljudskomu bratstvu. Ujević je kao nedostižni čarobnjak riječi ostao dosljedno izvan svih književnih škola i struja, blizak svima, a opet istodobno različit od drugih.
