Čovjek je nedokučiva tajna. Vidimo lice, uši, oči, nos,… ali ne vidimo unutrašnjost, ujedno je tema 59. emisije iz religijske kulture „Živi Mostovi“ urednika i voditelja mr. sc. Zorana Zekića.
Duša je skrivena od ljudskih pogleda. Ona je nevidljiva i besmrtna. Čovjek je grešno biće i u svojoj slobodi može izabrati dobro ili zlo. Isus Krist nas je svojom smrću na križu otkupio i omogućio spasenje, ako se istinski kajemo i obratimo. Ljudski život je kao svijeća, dok gori daje svjetlost i toplinu, ali ipak će se jednog dana ugasiti.
U zrcalu vidimo svoj lik, ali ne vidimo dušu. Skrivena je od ljudskih pogleda. Tijelo je vidljivo i prolazno, dok je duša besmrtna. Tijelo ima svoje zakonitosti i treba energiju, treba zaštitu bilo zimi ili ljeti, dok je duša nevidljiva i besmrtna ali također treba „duhovnu hranu“. Nekada znamo čuti „u zdravom tijelu – zdrav duh“. Nažalost, može biti i drugačije ili da u zdravom tijelu je duh u potpunosti zakržljao. Trebamo cjelovita čovjeka. Od duše i tijela.
U Bibliji se kaže: „Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična … Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih“ (Post 1, 26- 27). Pa po čemu je to čovjek sličan Bogu, po rukama, nogama i tijelu zacijelo nije. Nego smo slični po besmrtnoj duši koja teži k Bogu i vječnosti. To je kod nas ljudi neprolazno i nepropadljivo. Duša teži u vis, teži da se izrazi, da nastavi izgrađivati ovaj svijet i da donosi dobro a ne zlo. Nažalost tijelo je sklonu fizičkoj snazi i rušenju, a bez uma i duše nema napretka, nema izgradnje i usavršavanja ovog svijeta kojeg se ponekada predstavlja kao „suzna dolina“. Karl Raner je rekao: „Čovjek je duh, to znači, on svoj život živi u trajnoj pruženosti prema apsolutnome i otvorenosti prema Bogu“.
Thomas Hobbes reče kako je „Čovjek je čovjeku vuk“. Ne možemo tako gledati na čovjeka, kao samo biće nagona i egzistencije. Čovjek je čovjeku prijatelj, kako reče jedan filozof. Ljudi nisu kao „vukovi samotnjaci“ nego ljudska bića sa potrebom da vole i budu voljeni. Imao slobodu koja nam omogućuje da učinimo dobro ili zlo. Čovjek je sklon grijehu ali to ga ne amnestira od grijeha. Treba raditi na sebi da se oslobodimo do iskonskog i svakog drugog grijeha koji prlja naš životi ugrožava spasenje. Isus Krist je smrću na križu pobijedio zlo i Sotonu i samim tim nam omogućio spasenje ako se pokajemo za grijehe i iskreno obratimo.
Ljudski život je kao svijeća koja se jednom upali i gori. Daje svijetlost i toplinu te rastjeruje tamu oko sebe. Na kraju jednog dana dolazi kraj i svijeća se gasi. Jednostavno potroši sav vosak i plamen se ugasi. Tako je i sa našim životima, jednog dana će završiti i ugasiti se. Međutim, dok traje, treba rod donositi i ispuniti neku svrhu. Ne gori svijeća samo da bi izgorjela, tako i život se ne živi samo da bi se jelo i pilo, udisalo besplatno zrak, itd., nego da ispunimo neku svrhu i da se realiziramo. Čovjek nije parazit da živi na tuđi račun i da ništa ne napravi u životu. Sjetimo se prispodobe o talentima. Jedan je dobio pet, drugi dva, a treći jedan talent. Ovi sa pet i dva su ih umnožili, a s jedan ga je zakopao u zemlju i bio je osuđen. Poruka je više nego jasna.
