Nekada znamo čuti kako nije važno je li čovjek vjernik i u što vjeruje nego kakav je čovjek, što je i tema 71. emisije iz religijske kulture „Živi mostovi“ urednika i voditelja mr. sc. Zorana Zekića. To kakav je čovjek, otvara pitanje može li čovjek biti dobar ako nije vjernik i može li čovječanstvo i civilizacija općenito bez religije. Čovjek može biti dobar, a da bude ateista ili agnostik, ali ne zaboravimo da je on neke temeljne religijske vrijednosti morala i savjesti, izgradio neposredno u suživotu sa vjernicima i po svojoj savjesti zna je li nešto dobro ili zlo. Ne mora vjerovati u Boga da čini dobro, jer ima savjest. S druge strane, pitamo se kako netko može biti vjernik, a činiti zlo. Jednostavno ne živi svoju vjeru, nije vjerodostojan.
Jedno retoričko pitanje „Je li Tarzan bio dobar čovjek“? Odrastao je među životinjama, nije naučio jezik i nikakve civilizacijske dosege, hoće li on znati što je dobro a što zlo, te kako će se odnositi prema hrani i u konačnici hoće li ubiti drugog čovjeka kojega sretne u prašumi, ako ga ugrožava ili eventualno pojesti za hranu!? Možda su ova pitanja na prvi pogled i malo besmislena, ali otvaraju pitanje morala u nama ili izvan nas, što je urođeno a što je stečeno.
Što kaže Sveto pismo o odnosu vjere i morala. Možda najbolje shvatimo iz zornih primjera. U prispodobi o vinogradaru se govori kako je vinogradar uzeo najamne radnike da mu rade u vinogradu. Dogovorio je neku cijenu po „denar“, ili danas „sto maraka“ i svi su bili zadovoljni. Kasnije je doveo još jednu grupu da mu radi, pa još jednu oko podne, i još jednu po podne. Kada je navečer krenula isplata, prvo je platio jedan denar onima koji su radili samo dva sata, pa denar koji su radili četiri sata, pa do onih koji su radili cijeli dan. Uglavnom oni koji su radili osam sati su se pobunili zašto su dobili istu plaću, samo denar, jer bi trebali dobiti više, iako su se ujutro dogovorili po toj cijeni. Vidite kako je prisutna ljudska ljubomora ili zavist. Gospodar sa svojim radi što hoće i ima pravo jednako dati i onima koji su kraće i duže radili u vinogradu. Mi pravednost i moral želimo praviti po svojim aršinima i pravilima. Međutim, nismo pozvani da mi dijelimo moralne lekcije i da upiremo prstom. Odgovornost je osobna. Možda netko cijeli život ide u crkve u i na sakramente, i kada umre spasit će se i duša će mu u Raj. Netko je opet možda obraćenje doživio tek u šezdesetoj godini života, ili pred samu smrt se pokajao, i on se isto spašava. Je li to pošteno! Ne zaboravimo, ovaj drugi je puno riskirao, jer u slučaju iznenadne smrti, možda ili sigurno se ne bi spasio.
Uzmimo i sliku ili prispodobu Zakeja. Kada je Isus prolazio putem, želio ga je upoznati Zakej nadcarinik, jako bogat ali je bio niskog rasta i nikako nije stigao blizu Isusa. Prošao je naprijed i popeo se na smokvu, kako bi vidio Gospodina. Isus ga je primijetio i rekao, silazi sa smokve i večeras dolazim kod tebe kući na večeru. Zakej je toliko bio sretan, da je odlučio pola bogatstva dati siromasima i ako je koga prevario, vratiti četverostruko. Naravno da je varao, pa ne bi rekao „ako“, očito ga je progonila savjest. U Židova je bio običaj kada se nešto ukrade, da se vrati dvostruko, no obraćeni Zakej vraća četverostruko. Kod nas danas vrijedi načelo da se vrati onoliko koliko si uzeo, a znaju biti i uvjetne kazne ili još neke novčane satisfakcije. Tko bi to od nas, najprije ako ima dva automobila ili dvije kuće, dao jednu siromašnima. Zakej je očito puno griješio, ali je nakon obraćenja isto tako bio revan u popravljanju stanja i vraćanju pravde.
Vjera i moral idu skupa i nemoguće je biti vjernik a biti nemoralan i obratno. Na kraju, mi imamo izvrsnu krilaticu „Vjera bez dijela je mrtva“.
