Jubilejski susret bolesnika i starijih osoba organiziran je u crkvi Dobroga Pastira, župa sv. Marka i sv. Luke, Cim-Ilići, u Mostaru tijekom kojega su održana prigodna predavanja kao i podijeljeni sakramenti bolesničkog pomazanja bolesnim i starijim osobama, što je i tema 72. emisije iz religijske kulture „Živi Mostovi“, urednika i voditelja mr. sc. Zorana Zekića.
U prijatnom i domaćinskom okružju te organizaciji župnika don Pere Miličevića, najprije je prigodno predavanje i duhovni nagovor imao bolnički kapelan fra Svetozar Kraljević, središnje misno slavlje je predslavio mons. Petar Palić, biskup Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije, dok je više svećenika bilo za svetu ispovijed. Poslije liturgije podijeljeni su sakramenti Bolesničkog pomazanja koji se nekada nepravedno zvao Sakrament umirućih ili Posljednje pomazanje, a jasno je riječ o sakramentu za život i pomoć u teškim životnim okolnostima kada je čovjek kronično bolestan i pati od težih bolesti.
Fra Svetozar Kraljević je govorio na temu „Nada ne postiđuje i jača nas u nevolji“ i proveo slušatelje od dječje dobi, do one odrasle i staračke, ali da ne izgube želju i čežnju za znatiželjom života i vječitim pitanjem što sutra!? Istaknuo je kao je ovaj sakrament od početka u Crkvi, jer se od samog početka Crkva brinula za bolesnike i ugrožene, a i sam Isus Krist je liječio mnoštvo bolesnika o čemu svjedoče Evanđelja. Na bolest ne treba gledati kao nešto najgore nego sveto i blagoslovljeno vrijeme. To je vrijeme kada je čovjek imenom pozvan i izabran približiti se Kristu, o čemu dosta može posvjedočiti upravo fra Svetozar, koji kao bolnički kapelan, obilazi bolesnike Sveučilišne kliničke bolnice Mostar i kroz razgovore, ispovjedi i dijeli bolesničko pomazanje upoznao je brojne ljudske sudbine i tegobe kao i sama životna svjedočanstva.
U propovjedi biskup Petar je govorio o tome kako nas Isus nikada ne ostavlja same. Sigurno osjetimo težinu boli, patnje i usamljenosti ali konačno nije tako. Isus je uvijek s nama, i osobito je s nama kad smo slabi i kada patimo. Na kraju je naglasio kako se vjernik u bolesti i u patnji ne predaje. Kada je u pitanju sam sakrament, postoje dva pristupa ili krajnosti samom primanju sakramenta Bolesničkog pomazanja ili sakrament umirućih kako se nekada zvao. Jedni koji kažu da ga treba dijeliti samo u trenutku teške i smrtne bolesti, do onih koji smatraju da ga treba primiti daleko ranije i svi vjernici. To su dvije krajnosti, ali ipak sakrament je preozbiljan čin i ne bi ga trebali primati često, za neke male bolesti nego za ozbiljne životne poteškoće i teže ugroze zdravlja. Oni koji imaju bolest ili je nastupila neka nova bolest trebaju ga primiti, dok oni koji su već primili a bolest se nije pobijedila ili se stanje nije promijenilo, ne bi ga trebali opet primiti. Inače, ovaj sakrament se prima, uz prigodnu posvetnu molitvu svećenika i mazanje svetim uljem na čelo i ruke bolesnika.
