Razgovor sa župnikom Crkve Krista dobrog pastira don Perom Miličević, povodom predstojećeg blagdana Svih Svetih i Dušnog dana kao i nedavno proslavljenog sv. Luke evanđeliste i sv. Marka u Cimu i Ilićima, prigradskom ili možemo kazati integriranom dijelu Grada Mostara. Crkva je nanovo izgrađena ali ono što je još vidljivije su brojna zbivanja i pastoralne aktivnosti, što je i tema pedeset sedmih „Živih mostova“, emisije religijske kulture urednika i voditelja mr. sc. Zorana Zekića.
U razgovoru sa don Perom Miličević je naglašeno kako su Svi Sveti i Dušni dan dani kada se prisjećamo svojih umrlih i posjećujemo groblja. Na Svi Svete slavimo one svetce i svetice koje je Crkva proglasila svetima, kao i one koji nisu proglašeni svetima, ali su svojim životom ostvarili ideal kršćanskog života te su njihove duše ušle u Kraljevstvo Božje. Crkva je odredila da se ovaj dan zajednički moli za sve svete i blažene, poznate i nepoznate, proglašene ili kanonizirane, kao i one za koje se još vodi postupak te one koji će uskoro biti uzdignuti na oltar svetosti.
Dušni dan slavimo nakon dana Svih Svetih te se sjećamo svih svojih dragih pokojnika. Pohodi grobovima i grobljima u tom pogledu redoviti su znak pozornosti i vjere. Tog dana, vjernici, svećenici i Narod Božji, mole za duše svojih dragih pokojnika, za njih palimo svijeće na grobovima, sudjelujemo u Svetoj misi, povezujući se tako, svojim molitvama s njima i moleći Božje milosrđe da ih što prije očisti od svih slabosti te da ih uvede tamo gdje se i mi nadamo.
Kažimo da mi kršćani smo jako povezani sa umrlima, jer smo hodočasnici na ovom svijetu i cilj nam je vječnost. Na grobove nosimo svijeće i cvijeće, svijeća je jak simbol vjere, pobjede svjetlosti nad tamom, uskrsnuća nad smrti, i vječnog života nad ovim prolaznim materijalnim svijetom. Cvijeće je isto simbol ljepote i mirisa, kao i puta u nešto bolje jer nakon zemaljskog hodočašća, odlazimo u vječnost.
Don Pero je rekao nekoliko riječi o svom životnom putu i križu. Naime, u ožujku 1994. godine, završio je sa svojom obitelji i brojnim rođacima u Logoru Jablanica, gdje je sa sedam godina doživio ratne strahote i proveo teških sedam mjeseci. Kroz taj logor koji je bio u nekadašnjem Muzeju Jablanica prošlo je više od tri stotine Hrvata. Zatočeništvo, mučenje, bol i patnja bili su svakodnevnica i kroz njega je prošlo oko sedamdesetero djece. Don Pero je u jednom danu izgubio osam članova svoje obitelji među kojima i oca. Rođen je u Doljanima kod Jablanice, kao dijete devetočlane obitelji, i svašta je prošao u životu od rata i logora do oltara i svećeništva, ali je na kraju ipak osjetio važnost ljubavi i oprosta. Osobno je 2014. godine otišao na „mjesto zločina“ i osobno se suočio sa tom tragedijom i patnjom, i nadišao bol i patnju, vjerom i oprostom. Pobijedio je tu bol u sebi i osvetu, vratio vlastiti mir te stekao novu unutarnju snagu za život i praštanje. Bog daje snagu, bez njegove pomoći i snage ne bih mogao ništa, govori don Pero i zaključuje kako u protivnom ne bih mogao ni oprostiti ni nastaviti dalje.
Na kraju je još govorio o tjelesnim i duhovnim djelima milosrđa.
Tjelesna su: Gladna nahraniti, Žedna napojiti, Siromaha odjenuti, Putnika primiti, Bolesna i utamničenika pohoditi Zarobljenike i prognanike pomagati i Mrtva pokopati.
Duhovna djela milosrđa: Dvoumna savjetovati, Neuka poučiti, Grješnika ukoriti, Žalosna i nevoljna utješiti, Uvredu oprostiti, Nepravdu strpljivo podnositi i Za žive i mrtve Boga moliti.
