Nadbiskup Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije dr. Petar Čule jedan je rijetki biskup koji su tako duboko obilježili grad Mostar i Hercegovinu, ali i daleko šire. Na kraju, dobio je počasni naslov nadbiskupa, sudjelovao u radu Drugog vatikanskog koncila, i preživio zeničke kazamate i komunistička ispitivanja. Mudrošću i hrabrošću biskupa Čule, kao i blaženog zagrebačkog nadbiskupa Alojza Stepinca, Crkva u Hrvata je ostala privržena Svetoj stolici i svojoj zemaljskoj glavi Svetom ocu Papi, i tema je 86. emisije iz religijske kulture „Živi mostovi“ urednika i voditelja mr. sc. Zorana Zekića.
Od rođenja do profesure na Gimnaziji
U selu Kruševu nadomak Mostara rođen je Petar Čula 18. veljače 1898. godine kao treće dijete. Da se ne zadržavamo na školovanju, ali ipak dosta o njemu znamo iz „Curiculum vitae“ životopisa kojega je napisao 1977. godine, i koji se čuva na Biskupijskom ordinarijatu u Mostaru. Doktorirao je 1923. godine i po povratku u Mostar bio je imenovan za prefekta Napretkova konvikta u Mostaru gdje ostaje do 1929. godine. U to vrijeme je bio godinu dana kateheta na Gimnaziji (1923.-1924.), godinu kasnije je predavao i francuski jezik, dvije godine filozofiju, a od 1926. godine imenovan je i za arhivara biskupijskog ordinarijata u Mostaru. Ostaje honorarni kateheta od 1931. do 1941. godine.
Put biskupa Čule
Četrdesetih godina prošlog stoljeća dolazi Drugi svjetski rata i biskup Mišić je već u osamdesetoj godini i umire 26.3. 1942. godine. NDH je bila protiv ovoga ređenja, pa su i raznim spletkama preko fra Radoslava Glavaša pokušali to i osujetiti, ali ipak je na ređenje u Mostar stigao i nadbiskup Alojze Stepinac, i ređenje je izvršeno u Franjevačkoj crkvi u Mostaru. Za fra Radoslava je biskup napisao kamo sreće da je ostao u samostanu i da se nije išao baviti politikom.
Uhićenje, suđenje i robija
Komunistička vlast je nakon rata krenula u uklanjanje svih protivnika režima i samih poglavara Katoličke crkve u Hrvata. U 5 sati ujutro 22. travnja 1948. godine, dok se biskup Čule sprema na Sv. Misu, došla je grupa UDBE da pretraži prostorije Ordinarijata. Trajalo je od ujutro do navečer u 18 sati. Odnijeli su arhiv, a biskupa odveli u zatvor „Ćelovinu“. Istragu je vodio Mile Perković rodom iz Prisoja, a pomoćnik ministra MUP-a Uglješe Danilovića. Tog Perkovića je biskup u svojim memoarima opisao kao jednog od četvorice najgorih ljudi koji su mu zadali dosta briga, uz njega tu su dva svećenika fra Dominik Mandić koji je bio upleten u aferu oko Katoličke štedionice u Mostaru i fra Rufin Šilić suosnivač udruženja „Dobri pastir“ koji ga je i na sudu teretio ali i akter u „Hercegovačkom slučaju“ i četvrti Jure Bilić iz Doboja, pomoćnik upravnika zatvora i komesar nad zatvorenim svećenicima.
U kratkom procesu je osuđen na 11 godina i 6 mjeseci strogog zatvora. Kratko je bio u Ćelovini a u listopadu prebačen u Zenicu u odjel bačvarije. Prvih sedam mjeseci je bio u izolaciji. U travnju 1951. godine, kontejner zatvorenika je prebačen u Sremsku Mitrovicu. Dva mjeseca je bio na liječenju u Mitrovici nakon čega ga ponovno vraćaju u Zenicu. Tada je „nagrađen“ najgorom sobom, koja je imala razbijen prozor, vlažnih zidova od zahoda a posteljina bez pokrivača samo plahta. Tu je biskup tijekom zime dobio upalu pluća i tuberkulozu. U Zenici ostaje još pune 4 i pol godine, a kada su ga puštali, rekli su mu da ga puštaju ali da se nije popravio. Također su mu govorili da su pogriješili što su ga zatvorili nego su mu trebali odmah presuditi.
Nakon 9 i pol godina, odsustva odnosno 7 i pol godina zatvora, vraća se u Ordinarijat krajem listopada 1957. godine.
Pastirska služba na Ordinarijatu
Po povratku na službu u mostarski Ordinarijat biskup Čule se zauzeo za obnovu porušenih crkava, podizanje dijecezanskog klera, izgradnje novih crkava i osnivanje novih župa te posebice gradnju Katedrale u Mostaru. Aktivno je sudjelovao i na četiri zasjedanja Drugog vatikanskog sabora (1962.-1965.) u Rimu. Tijekom zasjedanja sabora, Čule je imao nekoliko izlaganja od kojih je najznačajnije ono da je Sv. Josipa, kao uzor obiteljskog života, na njegov prijedloga uvršten u kanon Svete mise. To je učinjeno odmah po ovlasti Pape Ivana XXIII, koji je imao i nekoliko privatnih audijencija i sa nasljednikom papom Pavlom VI.
Zatekao je problem neravnomjernog rasporeda župa između dijecezanskih svećenika i redovnika franjevaca, pa je pokrenuo pitanje ispravljanja „Indulta“ iz 1923. godine, ali će mu to zadati dosta glavobolje. Taj problem je kasnije nazvan „Hercegovački slučaj“. Zbog toga je u svom životopisu zapisao da je „više psihički propatio nego u zatvoru“. U svom biskupijskom mandatu zaredio je oko 60-tak svećenika, obnovljene su brojne crkve među kojima je i izgrađena, a 1980. godine posvećena, katedrala Marije Majke Crkve u Mostaru. Pored pobožnosti sv. Josipu, biskup Čule je jako naglašavao i Blaženu Djevicu Mariju.
Umro je 29. srpnja 1985. godine s naslovom nadbiskupa i sahranjen u kripti sv. Josipa ispod katedrale.
Biskupi Čupe i Stepinac
Iste su godine rođeni Čule i Stepinac. I jedan i drugi su osjetili komunističke optužbe i suđenja te zatvor. Na kraju je Čule ipak bolje prošao, jer je živ izašao iz zatvora, dok je blaženi Stepinac ranije izašao u kućni pritvor, ali se kasnije ispostavilo koban, jer je sustavno trovan i nasilno ubijen 1960. godine. Nakon cijelog procesa više se nitko ne sjeća niti će ostati zapamćeno ime, primjerice ljudi koji su vodili istragu i koji su potpisali zapisnik Mile Perković i Branka Šekarića, predsjednika Sudskog vijeća u Mostaru Tahira Hadžovića, te porotnika Ante Matića i Stojana Primorca, te zapisničara Aleksandra Popova. Neće se odgovoriti zašto je suđenje trajalo samo četiri dana, neće se spominjati biskupov branjenik po službenoj dužnosti dr. Prenj koji ga je više teretio nego branio, a što su u sudnici i sami nazočni znali potvrditi smijehom, u kino dvorani gdje su bili publika koja je utjecala na sud. Dok s druge strane su poznate obrane dr. Lava Znidarčića koji je požrtvovno branio nadbiskupa Stepinca. Tko će pitati za javnog tužitelja iz Sarajeva Čedomira Mijovića. Tko će se sjetiti slučaja Neđe Markotića, teroriste i siledžije, ili priznanja pa kasnijeg povlačenja priznanja zbog prijetnji i ucjene s. Felikse Kravcar i kuharice Janje Anić, koje su po sudu bile „krunski svjedoci“ a nakon suđenja dobili imetak u Novom Sadu. Tko se sjeća izjave Džemala Bijedića koji mu je kasnije rekao „Takva je bila direktiva, moj biskupe“, ili priznanja toga istoga i srpskom arhitekti i intelektualcu Bogdanu Bogdanoviću. Nitko neće procesuirati brojne siledžije po zatvorima, „cinkere“, špijune, pomoćnike i sitne duše, itd.
Ostala je žrtva nadbiskupa Petra Čule, ostala je katedrala u Mostaru, i pobožnost sv. Josipu i Blaženoj Djevici Mariji – Majci Crkve. U ratu je najvažnije sačuvati glavu i obraz, a nadbiskup Čule je uspio oboje.
