Mostar, 8.2. 2024. godine
U devetnaestoj emisiji iz religijske kulture i društvenih pitanja „Živi mostovi“ autor i voditelj mr. sc. Zoran Zekić je promišljao o pravu i pravdi, što nije jedno te isto. Pravo je vezano za zakone i propise koje se odnose na sve ljude podjednako. To se ogleda kroz rečenicu „svi smo pred zakonom jednaki“. Svi mi znamo da to nije tako. Pravo zahtjeva jednakost između traženja i odgovora, onoga što se nekome duguje i onoga što se prima. Pravo je više vezano za neki društveni ugovor, imamo neka prava i dužnosti. Netko je tražitelj a neko tuženi u postupku, a opet netko je između njih arbitar ili sudac i trebao bi biti nepristran.
Postavlja se pitanje može li čovjek u potpunosti biti nepristran, kada znamo da su ljudi slaba bića, da naš psihološki profil teži da stvori sliku o čovjeku na brzinu. Kažu psiholozi da čovjek u prvih sedam sekundi upoznavanja ili razgovora sa drugim čovjekom, formira već neko prvo mišljenje o toj osobi. Zbog toga smo skloni predrasudama i simplifikacijama. Jednostavno, neko nam je na prvu dobar ili empatičan, a netko nam je antipatičan a nismo ga upoznali, možda je izvrstan čovjek. Trebamo se paziti predrasuda i odbacivanja ljudi koje u biti i ne poznajemo. Zato je itekako duboka ona biblijska, ne sudi da ne budeš suđen, i aršinom ili mjerilima kojima sudiš, i tebi će se suditi. Čovjek do kraja nikada i ne može biti pravedan sudac jer je grešan i ograničen u svojim psiho-somatskim obilježjima. Stoga, izbjegavajmo osude drugih, jer ne znamo svu pozadinu i uzroke takvog ljudskog čina ili postupka.
Za razliku od prava, pravda i pravednost je više od zakona, više od neke teorijske jednakosti. Pravednost je, kako rekoh, više od prava, jer po zakonu svakom se treba dati jednako, dok u pravednosti se može dati i nešto više iz ljubavi ili opravdane potrebe. Primjerice kada se braća dijele, nakon očeve smrti i u masi ostavštine, po pravu je da imovinu podijele po pola, jednom i drugom po 50 posto, međutim u pravednosti mogu se dogovoriti i drugačije, pa da više dobije onaj koji je u većoj potrebi, ili ima više djece, ili je siromašniji, ili je ostao s roditeljima u obiteljskoj kući, ili neki drugi opravdani razlog, osobni invaliditet, bolest, itd.
Možemo gledati neke tri vrste pravednosti. Prva je ova opća ili zakonska pravednost koja je usmjerena na pojedinačan čin prema općem dobru i ona je propisana zakonom, kao i same sankcije za one koji vrše nedopuštene ili kriminalne radnje. Druga je uzajamna ili ugovorena pravednosti ona je vezana za pojedine osobe i skupine ljudi. Primjenjuje se na životna i tjelesna dobra, ugled, vlasništvo, pravednu plaću za rad, pravedne cijene, poštene kamate, itd. I treća je razdiobna pravednost, koja uređuje odnose koji se tiču daleko više općeg dobra. Ona zahtjeva da se u razdiobi profita ili bogatstva te vlasti u društvu, gleda na opće dobro i korist pojedinca. Svaki pojedinac bi u tom sustavu trebao biti obuhvaćen kako bi zadovoljio svoje osnovne materijalne potrebe. Ova pravednost mora biti usklađena i sa ove dvije spomenute, ali ide korak dalje, i vezana je za vlast i elite koje imaju određene privilegije u društvu.
Sve kreposti vode računa o „općem dobru“, pa tako i pravednost želi izgraditi bolje društvo i svijet. Kada je u pitanju bolji svijet, tu je i bitna odrednica ljudske solidarnosti. Naime, solidarnost je odgovornost pojedinca prema situaciji drugog čovjeka. Solidarnost je konkretna pravednost. Može biti osobna, kao osobni čin, da primjerice nekome date neki dar ili donaciju jer je u potrebi. Društvena solidarnost je kroz neke akcije ili humanitarna skupljanja za bolesnika u potrebi, ili neku operaciju, ili neki nesretan slučaj i životne ugroženosti. Institucionalna solidarnost je organizacija koja se stalno bavi humanitarnim radom kao što je Caritas ili Crveni križ. Ta institucija kroz cijelu godinu osmišljava akcije za osobe u potrebi i prima njihove zahtjeve na dnevnoj bazi.
Siromaštvo je ponižavajuće za čovjeka i Božji plan spasenja. Isus Krist je uvijek bio osjetljiv za siromašne i ljude u potrebi. Pravednost je jedna od važnih kreposti ili spremnosti da se čini dobro. Četiri kršćanske kreposti su pravednost, razboritost ili mudrost, te jakost ili hrabrost i umjerenost. Razboritost znači da se čini dobro, da se uči na tuđim pogreškama a ne na vlastitim. Jakost se misli na jakost duha da se pretrpi teškoća života, pa i neka nepravda koja nam se dogodi, ali ne na način da prihvatimo takvo stanje, nego da radimo na poboljšanju društva i svijeta. Ustrajati u vjeri, nadi i ljubavi. Kada je u pitanju umjerenost, ona nije samo vezana za hranu i piće, danas više nego ikada, kada su ljudi opterećeni hedonizmom i materijalizmom, potrebna je umjerenost i u korištenju novih tehnologija, mobitela, društvenih mreža, video igrica, i toliko drugih potreba koje se nameću a u biti su zabava i trošak vremena.
U Starom zavjetu se kaže: „Kad bogataš posrne, podupiru ga prijatelji, a kada siromah posrne, prijatelji ga odbacuju“ (Sir 13,12). Zbog svih ovih opasnosti, ne zaboravimo na temeljne vrijednosti i danas se o svemu govori i ističe se neka cijena, a slabo se ima osjećaj za vrijednost. Tu nam je putokaz i sv. Franjo iz Asiza koji je živio u 13. stoljeću, osnovao i Red male braće ili „Ordo fratrum minorum“, i posebice se posvetio brizi za siromašne. Crkva je oduvijek brinula i imala osjećaj za pravdu i solidarnost. Brinula se za siromašne i bolesne, socijalno isključene i ugrožene. Siromaštvo je ponižavajuće za čovjeka i protivno je Božjem planu spasenja.
