„Plačan Dedo već ne ruča
niti veće kafu srka,
neg gologlav, bez papuča,
po najvećem snijegu trka
cić plamena kim ga goriš
urušen sam Dedo derviš!“
… 1620. godine u ovim stihovima iz komične poeme »Derviš« dubrovačkog pjesnika Stijepa Đurđevića. Ove godine obilježavamo 440. obljetnicu njegova rođenja (Dubrovnik, 1579 – Dubrovnik, 8. IX. 1632). Stijepa Đurđevića književna historiografija smatra jednim od autora koji označuju početak baroka u dubrovačkoj književnosti. Nije tiskao nijedno djelo, a sačuvani mu je opus nevelika opsega. Poema »Derviš«, monolog u kršćanku zaljubljena muslimanskog isposnika, najpoznatije je njegovo djelo. Komičnost je u poemi ostvarena različitim svojstvima od ljubavi izludjela, i po svoj prilici ostarjela, glavnog lika. Derviš, također, u svojim očitovanjima iskrivljuje petrarkistički ljubavni instrumentarij, čime je ostvarena svojevrsna parodija petrarkističke književne konvencije. U poemi se, tako, spajaju rafinirano s tjelesnim, tj. pojmovima nižega stilskog registra; konvencionalni petrarkistički izrazi s turcizmima i istočnjačkim kulturološkim elementima; figurativno s doslovnim. Iako se Derviš oslanja na tradiciju šaljivih i parodijskih pastoralnih spjevova u talijanskoj književnosti XVI. st. (L. de Medici), smatra se izvornim djelom. Povezivan i s domaćom tradicijom renesansnoga žanra maskerate, »Derviš« je začetnik žanra komične poeme, koji je u hrvatskom književnom baroku dao nekoliko velikih djela. (preuzeto s http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=16935)
